Izvor: b92.net

POTRESNA PRIČA SA SREĆNIM KRAJEM: Sirijac koji je prošao pakao, došao, video i ostao u Srbiji

Ovo je sad moj dom- Srbija! Sanjam Siriju, nadam se da ću se jednog dana vratiti u moju Al Raku, ali do tada ovde pripadam i ne odlazim nikud, ne želim taj Zapad o kojem su svi pričali, jer ovde su me prihvatili kao čoveka

Dan previše lep za umiranje, ili baš takav – dan za umiranje, retko tih i spokojan, slutio je na zlo…

– Sve je ličilo na sirijsku svakodnevicu… Jutro bez jauka, tutnjave minobacača i zvižduci snajperskih zrna. Sećam se, probudio sam se i dugo ležao u krevetu gledajući kroz prozor, u sunce, slušajući tišinu, nadajući se da je svemu kraj – verovao je Hazir tog jutra, bezmalo zaboravljajući da grad u kojem je rođen, odrastao, planirao budućnost, polako pada u ruke boraca Islamske države, ulicu po ulicu, ćošak po ćošak, korak po korak…

– Majka je iz dvorišta pozvala na doručak, odavno nismo nas troje tako u miru, uz neke obične priče doručkovali zajedno. Bio sam srećan, možda poslednji put u životu tako iskreno, suštinski srećan, miran i spokojan.

Snajperi ISIS-a i očeva smrt

U gradu se ratovalo, podmuklo, snajperima, život je vredeo koliko taj prokleto tihi zvuk zrna ispaljenog odnekud u srce ili lobanju…

Tog jutra, barem Haziru, nije ličilo na takvo jutro, kad se pozdravio s roditeljima i krenuo na posao. Zapravo, tamo gde je nekada radio. Danima nije odlazio, nije ni znao da li mala dvospratnica još postoji, šta je s ljudima u njoj, ima li kome da ode…?

– Centar za stare i nemoćne, zaposlio sam se u njemu odmah po diplomiranju andragogije u Damasku! Voleo sam taj posao! Voleo sam da pomožaem starijima, tako sam učen, tako sam želeo, zaista sam voleo svoj posao…- nažalost, nije tog jutra prešao ni pola puta, tri ulice, kad je zazvonio mobilni, a sa druge strane uplakan, histeričan glas majke…

U gradu se ratovalo, podmuklo, snajperima, život je vredeo koliko taj prokleto tihi zvuk zrna ispaljenog odnekud u srce ili lobanju…

Tog jutra, barem Haziru, nije ličilo na takvo jutro, kad se pozdravio s roditeljima i krenuo na posao. Zapravo, tamo gde je nekada radio. Danima nije odlazio, nije ni znao da li mala dvospratnica još postoji, šta je s ljudima u njoj, ima li kome da ode…?

– Centar za stare i nemoćne, zaposlio sam se u njemu odmah po diplomiranju andragogije u Damasku! Voleo sam taj posao! Voleo sam da pomožaem starijima, tako sam učen, tako sam želeo, zaista sam voleo svoj posao…- nažalost, nije tog jutra prešao ni pola puta, tri ulice, kad je zazvonio mobilni, a sa druge strane uplakan, histeričan glas majke…

– Odjurio sam nazad kući, leteo sam čini mi se, otac je još ležao na nekoliko metara od drvene kapije našeg dvorišta, pokriven belim platnom, a majka je klečala nad njih i ridala iz sveg glasa…– nervozno pali cigaretu, jednu na drugu skoro, trudeći se da ne primetim koliko mu drhte ruke.

Krv je još natapala, kaže, platno, želeo je da priđe ocu, padne na kolena, urlikne iz sveg glasa, ali…

– Majka je skočila, ugurala me u dvorište kuće, rekla da je snajper pogodio oca kako je seo na klupicu ispod drveta na malom putiću između kuća, i izvadila nešto iz pojasa za strukom- moj pasoš, zgužvanu šaku novaca i samo rekla: „Idi! Odmah idi, zaklinjem te“…

Beg iz Sirije

Nije imao vremena da se oprosti od oca. Ni od majke, osim jednog poljupca, ovlaš tek, u gužvi komšija koji su se okupili u njihovom dvorištu…

– Čika Taib, prvi komšija, bukvalno me je ugurao u kola, njegovog „forda“, nekoliko ljudi je već sedelo u njemu, i dao je gas pre nego što sam uspeo još jedanput da se okrenem…- tog trenutka, Hazirov život je završen, dvadeset i šest godina kao da nikada nije postojalo, kao da je živeo tuđim životom koji je ostao nedopisan, nedorečen…

– Pakao je tek počinjao! Tri meseca borbe za golu kožu, šikaniranja i maltretiranja kroz Tursku, plovidba gumenim čamcem do obala Grčke, neprekidni marševi ka Makedoniji, kroz nju, do granice sa Srbijom, bez ikakvih vesti šta je s majkom, jesu li sahranili oca, da li je snajper iskopao još koju raku u našem sokaku…- začuđujući je to mir u njegovom glasu. Nije to tek mir, već prokleta pomirenost čoveka sa životom, onim što je ostalo od njega ili bi se moglo nazvati životom.

Nije, veli, planirao nikud, već išao za gomilom! Beskrajno i besciljno tabanao vodeći se njihovim pričama o spasu na Zapadu, sve do letošnjih nemira na Horgošu, kad je mađarska policija nahrupila na njih kao na čopor divljih pasa. Bez zadrške i milosti.

Sudbinski susret na srpskoj granici

– Našao sam se u samom grotlu! Jedino što sam želeo jeste da izvučem što više ljudi, pomognem, učinim nešto da agonija prestane…Kako bih koga izvukao, odvlačio sam do vaših iz Crvenog krsta i ostalih koji su bili tu da nam pomognu. Nesvesno, postao sam nešto kao karika između mog i vašeg naroda, što zbog poznavanja engleskog s kojeg sam prevodio na arapski, što zbog moje struke, jer sam morao i kao psiholog da se nađem ljudima u šoku, histeriji, strahu, neverici…- tog prokletog dana počinje sasvim drugi život za mladića lepih crta lica i ugašenih očiju.

Neko iz američke humanitarne organizacije primetio je odrpanog, prljavog i neuglednog momka i video u njemu ono što hiljade kolometara izbegličkog puta nisu mogli da satru- čoveka!

  • Kada se sve malo smirilo, noć se već bližila, šatoru je prišla devojka, predstavila se i zamolila da pođem s njom! Ćutke sam, kao po komandi, učinio tako, već naviknut da nam komanduju, da čine s nama šta im je volja, ali je njen glas bio drugačiji, izraz lica je bio drugačiji, obraćala mi se kao čoveku a ne kao broju, krpi…- i zaista, devojka, Srpkinja koja je radila za jednu od humanitarnih organizacija, pozvala ga je da pomogne, da radi svoj posao zapravo.

Objasnio sam joj da osim prevođenja mogu da vodim računa o starima, kao andragog, naravno! Da vodim računa o njihovom prihvatu, tom prvom i najvažnijem razgovoru tokom kojeg će se opet osetiti kao ljudi, jer čovek može sve da izgubi i nadoknadi, ali ako izgubi čoveka u sebi, ako mu to oduzmu, nema povratka…- mada je već bezmalo godinu dana u Srbiji, u miru, nečemu najbliže spokoju, nažalost, i dalje bez i jedne reči o sudbini majke, no…

– Ovo je sad moj dom- Srbija! Sanjam Siriju, nadam se da ću se jednog dana vratiti mojoj Al Raki, ali do tada ovde pripadam i ne odlazim nikud, ne želim taj Zapad o kojem su svi pričali usput, jer ovde su me prihvatili kao čoveka, ovde čine sve da se tako osećam, ovde je nešto nalik korenu i domu…- ozari se zaista kad govori o Srbiji, o ljudima koji nisu zazirali od njega, koji mu nisu u sterilnim rukavicama pružali ruku, koji nisu sklanjali decu strahujući da ih „divljak“ s istoka ne spopadne il naudi.

– Radim za tu humanitarnu organzaciju, pomažem u svojoj struci sunarodnicima, živim na relaciji Miratovac – Preševo – Bujanovac, a imam i jednog prelepog anđela čija me ljubav tera dalje, daje snagu, tako da…– svog anđela čuvara našao je u Srpkinji, koleginici po posvećenju i muci koju pokušavaju da ublaže nevoljnicima koji su prošli njegovim stopama.

Zauvek Srbin

Voleo bi više od svega da zna šta je bilo s majkom, da joj javi da je živ, dobro, na sigurnom, u zemlji dobrih ljudi, u zagrljaju devojke koja čini da jutra budu nalik onima u Al Raki, koja je dugo, s mirom posmatrao kroz prozor, iz postelje, čekajući da čuje majčin glas iz dvorišta…

– I ako ne budem mogao da ostanem ovde deo mene će zauvek biti Srbin! Ako Bog da da se jednoga dana vratim domu zajedno s mojim anđelom, deo Srbije biće i u mom sokaku… Volim ove ljude, slične smo duše i slične patnje, samo da…- znam, Hazir, ni reč da ne kažeš znam. Samo da tog dana na drvenoj kapiji bude i majka, da zajedno odete na očev grob, isplačeš ono suza sačuvanih za njega i ponovo prekoračiš prag…

– Možemo li, molim te, o nečemu drugom sad! Molim te?! Da u tišini ispijemo kafu i…– ne da možemo, moramo prijatelju moj!

Neka te ni jedna reč više ne vrati u onaj dan, u to jutro previše lepo za umiranje, kad su snajperi zaverenički ćutali, sve do jednom…

 

Tekst je objavljen u okviru projekta „Welcome guests“ koji realizuje Centar za aktivizam Vranje uz finansijsku pomoc Danskog saveta za izbeglice.




Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *