Zoran Ilić gazi Banatom

Padej, Sajan, Iđoš, Kikinda, Bujanovac, 16. april 2018.- Bujanovčanin rodom Zoran Ilić tri nedelje pešači Vojvodinom, na putu ka svom krajnjem cilju- da prepešači Srbiju.

Trenutno je na severu Banata, oko Kikinde, a Bujanovačke prenose utiske sa njegovog putešestvija.

Posle udobnog konaka i doručka u domu porodice Smiljanski, napravio par fotosa Padeja i napustio mesto putem za Kikindu.

Opet zadivljujući pejzaži banatske ravnice, dva puta sam slikao visoke dimnjake napuštenih ciglana i dva puta sam prelazio mostove preko reke Zlatice.

U Sajanu sam tražio u jednoj kući čašu, a dobio flašu vode.

U Iđošu se raspitivao da li na glavnom putu ima koji market ? Ima ih ali zbog nedelje su zatvoreni posle 12 h.

Dok sam to obaveštenje dobio od jednog čoveka, koji je prolazio biciklom, jedan drugi čovek, koji je čučao ispred jedne oronule kuće, pozvao me na kafu.

Videvši ga oronulog, nisam imao srca da ga odbijem, jer sam ocenio da je željan razgovora sa bilo kim.

Živeo je u jednoj sobi od velike kuće, koju mu je neko oduzeo posle usmenog dogovora da ga doživotno izdržava.

Nema ni za sebe a meni pored kafe nudi i čašicu rakije.

„Hoćeš li hleba“ ?- pita me, “ ali imam samo hleb“.

Nema godine starosti za neku penziju, a nema ni dovoljno radnog staža. Invalid je.

Pokazuje mi ruke, jedna je ukrivo zarasla posle neke povrede.

Živi od socijale, sam je, majka mu skoro umrla, a time i penzija koju je primala.

Skromno je odeven, ali ima veoma prijatno, gotovo isposničko lice.  Zove se Duško Zavišin,  na rastanku mu obećao neku dinarsku pomoć čim se vratim u Beograd.

U Iđošu sam napravio još jednu pauzu u razgovoru sa nekom decom, koje je zainteresovao moj izgled pešaka sa rancem i štapovima za pešačenje.

Napustivši Iđoš, negde na pola puta do Kikinde, legao sa pored druma na toplu zemlju, naslonivši glavu na meki deo ranca.

Zatvorio sam oči i prepustio mašti, pitajući sebe, zašto smo humani jedino dok smo deca ?

U tom sam trenutku čuo da se zaustavio neki auto na daljem kolovozu od mog gde sam ležao.

Podigao sam glavu i samo, zbog mog slabog vida, video siluetu nekog čoveka u beloj košulji, koji mi je prišao sa pitanjem “ da li je sve u redu sa mnom?“

Kad sam mu odgovorio potvrdno, vratio se u auto i nastavio svojim putem. Pomislio sam da još uvek nije sve izgubljeno. Ima i matorih koji su duševni ljudi.

Posramljen sto sam ležao pored puta da ljudi pomisle da sam možda povređen, brzo sam ustao i nastavio put ka Kikindi.

Osetio sam žeđ i kad sam video da ispred jedne vikendice, stoje parkirana dva auta, ušao kroz širom otvorena vrata i od dvoje dece, koja su se u dvoristu igrala, zatražio vodu.

Otrčala su iza kuće i ubrzo vratila sa nekim čovekom koji je nosio flašu vode i čašu.

Dok sam iskapio dve čaše vode stupili smo u razgovor iz kog sam saznao da je moj vršnjak ( 1941 ), da se zove Mićo, da su njegovi roditelji došli još 1924 godine iz Gacka, u oklinu Kanjiže a da se on 1974 preselio u Kikindu i sada kao penzioner, preko vikenda ugošćuje unučad od sina i ćerke.

Oprostili smo se vršnjački i ubrzo, na samom ulazu u Kikindu video stado ovaca, a posle pola sata već bio u stanu fb prijateljice Koviljke Stambolije.




Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *