Tamara Misirlić, devojka ogromnog srca, pomaže ugroženima na jugu Srbije

Bujanovac, 19. avgust 2022. Tamara Misirlić (19) iz Vranja sa svega 17 godina počela da se bavi humanitarnim radom i do sada pomogla 81 porodici.

Ona od nedavno ima i svoju humanitarnu organizaciju, a na Dan humanitarnih radnika, koji se 19. avgusta obeležava širom sveta, za Južne vesti kaže da joj je od početka bio cilj da pomaže i ljudima van Pčinjskog okruga i da je u tome uspela.

Pre oko 3 godine pročitala je u novinama o devojčici koja je sa majkom živela u porušenoj kući na planini i odlučila da im pomogne, počinje svoju priču Tamara.

-Kasnije sam priključila drugove iz odeljenja. Videvši uslove u kojima oni žive, krenula je jedna akcija, druga… To se odjednom proširilo od jedne porodice do druge, došla sam na ideju da osnujem fondaciju, tačnije to sam uradila ove godine. Videla sam da to dobro ide i da mogu dosta da uradim za naš narod i evo sad se to proširilo i na ostatak Srbije. Uspeli smo da pomognemo 81 porodicu, 15 kuća je renovirano, jednu završavamo za nekoliko dana, jednu smo izgradili iz temelja, jednu kupili novu. Nosili smo belu tehniku, nameštaj, lekove, jednog dečka slali na lečenje u Tursku, ženi koja godinama nije čula kupili slušni aparat – kaže Tamara.

Osmeh se vratio na lica Tamare i Dušice iz Sejaca, akcija se nastavlja

Posebno joj je drago, priča, što su joj ljudi poklonili poverenje sa svega 17 godina i što su joj verovali i naši ljudi u inostranstvu i pomogli da dođe do toga da sada ljudima može da renovira kuće i menja živote iz korena.

Za razliku od većine humanitarnih akcija, u kojima u fokusu deca, njena ciljna grupa su uglavnom stariji ljudi.

-Od kako se ovim bavim, ljudi se žale da su tražili pomoć, ali im rekli da pomažu samo decu. Ja imam baku, imala sam i deku kog sam mnogo volela i baš imam izraženu empatiju prema starim ljudima, tako da me dosta vuče da njima budem okrenuta. Koliko ih samo ima po zabačenim selima i planinama, što je najgore, oni nemaju mogućnosti da se jave i traže pomoć jer su odsečeni od sveta. To su ljudi u planinama, brdima, za koje retko ko zna, ali uvek mi neko javi da u tom selu ima nekog kome je potrebna pomoć i onda idem – priča Tamara.

Teško je bilo kontrolisati emocije u početku, kaže, ali je shvatila da ne može sebe toliko da troši jer je teških priča i sudbina mnogo.

-Pre neki dan sam bila kod jedne bake i njenog muža koji su sami, jedva smo stigli do njih. Pričali smo jedno dvadesetak minuta i ona mi je na kraju rekla “Ima jedno dete, zove se Tamara, ide pomaga na ljudi, ali nema ga kod mene da dođe”. Eto, ljudi nekad čuju i ako su odsečeni. I nadaju se, što je najbitnije – ističe humanitarka.

Kaže da mladi ljudi nisu zainteresovani da se bave humanitarnim radom i da im je to gubljenje vremena, u to se uverila jer je, kako kaže, uvek problem i slab odziv da neko od sugrađana i drugova sa fakulteta krene sa njom da joj pravi društvo kada ide po planinama.

To što ja radim bi trebalo da rade minimum 7 čoveka jer ima i dosta organizacije. Koliko mi samo zvoni telefon je dovoljno da se čovek umori – zaključuje Tamara.

Dok oni koji se bave humanitarnim radom svedoče o tome da u Srbiji ima mnogo ljudi koji žive bez osnovnih uslova za život, sa druge strane ukazuju i na to da se u našoj zemlji hrana koja bi im značila – baca i da je neophodno izgraditi kulturu koja bi smanjila količinu bacanja hrane.

Prema rečima Verana Matića ispred Srpskog filantropskog foruma, jedan od načina je smanjiti PDV na doniranje hrane i ta organizacija dugo radi na tome da animira državu da ukine PDV na doniranje hrane pred istekom roka trajanja, jer su uočili da će kompanije pre uništiti, nego donirati hranu mesec dana pre isteka roka trajanja, a mogla bi da bude distribuirana bez problema.

Ta hrana se i onako uništava, ukidanjem PDV-a u ovoj oblasti podigao bi se obim doniranja u vrednosti od 160 miliona dinara. Podaci kažu da se svakog dana u Srbiji dnevno baci preko 2 miliona kilograma hrane, u isto vreme državna statistika kaže da imamo 446.000 ljudi koji ne mogu da zadovolje osnovne životne potrebe. Tom logikom, ako bi sa jedne strane rešili problem sa PDV-om, sa druge izgradili kulturu koja bi smanjila količinu bacanja hrane, imamo niz kapaciteta koji kod nas nisu iskorišteni – kaže Matić.

Još jedan problem na koji upozorava, a sa kojim se susreću oni koji bi hteli da pomognu, je to što banke imaju velike provizije i njima se ubijaju male donacije, pa se veoma često dešava da bankarska provizija spreči one koji bi hteli da doniraju novac.

Prema njegovom mišljenju, kod naših ljudi ne postoji navika i kontinuitet u humanosti, već se to uglavnom dešava kada dođe do neke alarmantne situacije.

-Postoji nekoliko stvari koje ljudi treba da rade kao po automatizmu. Važno je da na svakih 4-5 meseci budemo dobrovoljni davaoci krvi, ne onda kada postoje nekakve situacije kada je nešto vanredno. Mislim da svako treba da ima donatorsku karticu za doniranje organa i koštane srži , mislim da naš život treba da ima odvojeno vreme za dobrotvorne aktivnosti na bilo kojem nivou. Mislim da svako od nas treba da vodi računa o starijim osobama u našem komšiluku jer ih je sve više i sve je veći broj onih koji imaju zdravstvene i druge probleme. To je jedini način da mi menjamo prirodu čoveka koja je veoma često isforsirana okolnostima i stvara od ljudi vrlo agresivne i neumerene – kaže Matić.

Svetski dan humanitarnih radnika obeležava se na godišnjicu bombardovanja sedišta UN u Bagdadu 2003. godine, kada su živote izgubila 22 humanitarca.




Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *