Roman “Prljava” autorke Maje Stanković (Izdavač novosadski “Prometej”) otkriva nam onu tamniju, mračnu stranu Bujanovca, svojevrsno podzemlje našeg grada o kome je svako od nas ponešto načuo. Svedočenja aktera stvarnih događaja, književna fikcija, policijski i pravosudni izveštaji, novinski tekstovi smešteni su među korice ovog romana pisanog “iz stomaka” koji se čita u jednom dahu. Autorka svoju junakinju, Vranjanku Tanju, vodi od njenog stana prepunog bolnih porodičnih trauma, preko memljivih bujanovačkih soba gde za novac prodaje svoje raskošno telo jer “ne pamti kada se poslednji put pošteno najela”, preko klubova gde devojke poput nje plešu muškarcima u krilu, do sobe u nekoj južnjačkoj nedođiji sa zatarbljenim prozorima. Mešavina trilera, erotike, psihološke drame i potraga za sopstvenim identitetom koja će vas ostaviti bez daha. Ali, pre svega, uznemirujuće štivo sa jasnom porukom: Ne smemo okretati glavu jer Tanja može biti svaka/o od nas!
Roman Prljava, u izdavaštvu novosadske kuće Prometej, možete poručiti NA OVOM LINKU!
Maja Stanković je spisateljica iz Vranja, koja trenutno živi i radi u Beogradu. Prljava je njen drugi roman (prvi je Posle svega) i autorka je zbirke prozne poezije Budne uspomene. Zastupljena je u nekoliko pesničkih zbirki i antologija.
Danas objavljujemo intervju sa Majom Stanković a narednih dana ćemo, uz njenu dozvolu, prenositi najzanimljivije delove romana “Prljava”

Razgovarao: Nikola Lazić
BUJANOVAČKE: Roman ste počeli da pišete pre jedne decenije, a iz štampe je izašao tek sada. Zbog čega je stvaranje trajalo toliko dugo?
STANKOVIĆ: Prljavu sam počela da pišem 2014-2015. godine, u periodu kada sam živela u Vranju. Imala sam celu priču u glavi, znala sam ton, znala sam kako počinje i kako završava. Ali nisam tada imala snagu da je izvedem do kraja. Neke priče ne traže samo reči – traže da prođeš kroz njih i kao čovek. Vratila sam joj se 2025. i završila je u jednom dahu. Ne zato što je bilo lako, nego zato što je bila gotova u meni mnogo pre nego što je postala tekst. Nije mi trebalo deset godina da napišem knjigu. Trebalo mi je deset godina da postanem žena koja je može napisati do kraja.
BUJANOVAČKE: Šta vas je motivisalo sa se bavite ovom temom, gde je Bujanovac epicentar dešavanja, suštinski veoma bolnom?
- Motivisale su me priče koje sam slušala među ljudima, razgovori koji su bili na ivici šapata, kao i lična potreba da to ne ostane samo u mraku. Ova tema je suviše česta, a nedovoljno ispričana. Neko mi je iz samog sistema u jednom trenutku potvrdio istinitost takvih priča, i tad sam znala da neću odustati od ove teme.
BUJANOVAČKE: Da li je glvna junakinja stvarna osoba ili si je satkala od nekoliko njih, odnosno od podataka i svedočenja devojaka sa njenim iskustvima?
- Tanja je satkana od fragmenata stvarnih devojaka, sudbina koje sam slušala i pročitala. Njena priča je kombinacija realnih iskustava, ali i umetničke slobode koja mi je pomogla da kroz nju ispričam širu sliku – ne samo o jednoj devojci, već o celom sistemu u kojem žrtve postaju nevidljive.

BUJANOVAČKE: Koliko su vam u pisanju pomogli zvanicni podaci policije i drugih institucija koje se bave ovom temom?
- Zvanični podaci su mi dali okvir. Nisam radila klasično istraživanje, ali sam upijala sve što je mi je bilo dostupno, i meni ali i široj javnosti.
BUJANOVAČKE: Kako ste sami rekli, Prljavu ste pisali iz stomaka, sto se i vidi tokom čitanja. Kako ste se lično osećali dok ste pripremali građu za roman kao i tokom pisanja?
- Bilo je vrlo teško. Ulazim u likove tako što vizuelizujem scenu, osećam emociju dok pišem. Tokom pisanja Prljave, često sam plakala. Ponekad su mi bile potrebne pauze po nekoliko dana jer nisam mogla da nastavim, emocije su me lomile. Teško je podneti ovakvu težinu, čak i kad je kroz fikciju. Ali znala sam da moram da napišem ovu knjigu.
Maja Stanković: Tokom pisanja Prljave, često sam plakala
BUJANOVAČKE: Da li veruješ da književnost može imati konkretan društveni uticaj, posebno kada obrađuje ovako teške teme?
MAJA STANKOVIĆ: Apsolutno verujem. Književnost ima moć da prodre tamo gde često ni vesti ni statistika ne mogu – u ljudsku emociju, u savest. Kada čitate brojke u izveštajima ili gledate reportaže, to ostane na nekom racionalnom nivou. Ali kada kroz lik prođete njen strah, poniženje, borbu za život, to ostavlja dublji trag. Moj cilj je bio da podignem svest, da ne dozvolim da ovakve priče prođu nezapaženo. Ako ova knjiga promeni bar jedan stav ili natera nekoga da otvori oči – smatraću da je ostvarila svoj smisao
BUJANOVAČKE: Koju i kakvu poruku Prljava šalje čitaocima?
- Poruka je jasna: ne smemo da okrećemo glavu. Trgovina ljudima nije tamo negde – dešava se među nama. Ovo je roman koji treba da pročitaju svi, ali posebno mladi ljudi i roditelji, kako bi naučili da prepoznaju manipulacije, da ne upadnu u klopke slatkorečivih predatora. Ciljna grupa su svi oni koji žele da razumeju mehanizme manipulacije i nasilja..
BUJANOVAČKE: Da li može da se poredi socijalni, ekonomski i svaki drugi milje ako poredimo vreme dešavanja radnje romana, dakle pre desetak godina, i ovo sada?
- Suštinski, malo toga se promenilo. Ekonomski i socijalni razlozi zbog kojih devojke postaju žrtve postoje i danas. Razlike su u nijansama – mreža je postala sofisticiranija, ali mehanizmi manipulacije su isti. Ovo je i dalje stvarnost koju društvo često ignoriše.








